Filmovi Vesa Andersona su odavno postali sinonim za stecište opskurnih ali veoma živopisnih likova, perfektno stilizovanih kadrova i lasersko preciznih setova. U njima se redovno provlači retro duh „idealnijih“ vremena a ovakvim receptom, glavni kuvar je uvek spreman da napravi dobru priču. Predjelo, glavno jelo ili dezert–sve će nestati sa stola u trenu. Uz isti apetit gledamo filmove iz Andersonove kuhinje. Ako bi se bavili samim, vizuelnim, senzibilitetom, The French Dispatch (of the Liberty, Kansas Evening Sun) se direktno oslanja na svog starijeg starijeg brata Grand Budapest Hotel (2014).

Dakle, kroz prepoznatljive vodviljske mizanscene velikom brzinom krstarimo kroz žanrove i podžanrove: farsu, komediju, dramu, parodiju, strip, animaciju, omaž… Još ako se na sve to dodaju desetine glumaca i još toliko statista (pogledati plakat filma i tačno izbrojati koliko je samo tu likova), dobićemo jednu veselu, na momente patetičnu i matematički skrojenu „masovku“. Samo treba imati stalnu pažnju kako bi se ispratila cela radnja filma (što je čest problem sa autorima ovakvog filmskog pristupa). I sam reditelj je shvatio celokupnu sliku svog dela pa je izjavio kako ovu priču nije lako objasniti. U pitanju je univerzalni portetnovinara koji se bori da napiše ono što želi. „To je film o slobodi štampe, ali kada govorite o novinarima govorite i o tome šta se dešava u stvarnom svetu.“ – istakao je reditelj.

Možda je baš zato ovo ostvarenje podeljeno na tri celine/priče. Kao i uvek, u prvi plan uskaču tačno skrojeni likovi i njihove filmske sudbine. Međutim, Anderson ima svoju odabranu, glumačku, ekipu od koje ne odustaje godinama (decenijama) koja sada možda počinje malo i da gnjavi jer jednostavno nema više šta da ponudi u ovakvoj konstalaciji. To znači da smo Bilija Mareja, Vilijema Defoa, Tildu Svinton (možda najbolja uloga u filmu), Edvarda Nortona, Edrijena Broudija i Ovena Vilsona već idealizovali kroz neke starije Andersonove naslove, i da oni negde, normalno, levitiraju kroz sve te ostvarene likove. Ipak, oni su tačni i sve rade kako treba.

Šarm je ipak najjače oružje ovog ostvarenja a sve je upakovano kao stara bombonjera koja će zauvek, neotvorena, stajati na polici kao znak nekog dragog poklona i vremena koje se odmotalo sa poslednjim izdanjem, recimo, jednog časopisa. Na tom tragu ćemo primetiti prvi (možda i glavni) rediteljski omaž koji je povezan sa senzibilitetom čuvenog američkog magazina The New Yorker (izlazi redovno od 1925). To je sigurno taj mali hipsterski raj u kom Ves Anderson otkriva inspiraciju. Zanimljivi članci, nenadmašna škola ilustratora i karikaturista, poletna uređivačka politika… Zato je pomenuti reditelj svoj posednji, deseti po redu, film okarakterisao kao „Ljubavno pismo novinarima“ (dobro, ubačen je i prstohvat francuskog novog talasa, čisto zbog stilizacije i ukusa).

Priču je smestio u mali, fiktivni grad u Francuskoj inspirativnog imena Ennui-sur-Blasé (Dosada nad apatijom) a sve to odenuo kroz tekstove izvučene iz, takođe, fiktivnog časopisa The French Dispatch. Naravno da se ovde nećemo baviti pričom i hepiendom već onim što ovaj film načelno nosi u sebi i sa sobom. Uvek je to zapravo pobuna, želja da se odstrani nametnuta sudbina. Ako kod Čehova puška na zidu mora da opali u jednom trenutku, kod Andersona zid mora da bude probijen a velika zatvorska vrata će pasti uz prasak. U filmu „Moonrise Kingdom“ (2012) tu je mladalačka želja da se oživi sopstveni kosmos, pomenuti Grand Budapest Hotel donosi sličnu tematiku… Muzička strana filma takođe je jedna vrsta nevidljive uloge. Francuski pijanista Jean-Yves Thibaudet svoje pasaže, kako se krećemo kroz dekade, kreira iz zvučnih konstalacija Erika Satija i Teolonijusa Monka. Takav je i ritam filma, isprekidan najrazličitijim rešenjima koja u pojedinim momentima izgledaju kao dobro smišljena improvizacija. Stoga,The French Dispatch može da se gleda (čita) redovno na svakih pola godine jer nas njegov stil obuzme tako žestoko da već za par dana teško sklapamo celu sliku. Na kraju krajeva, Ves Anderson samo priča priču o obično-neobičnim životima i propratnim nuspojavama.

A nagradni zadatak za čitaoce glasi: Pronađite u filmu čuvenog francuskog reditelja Žana Pola Melvila.

Dušan Majkić

Previous articleBAŠTINA BEZ ZAŠTITE: Arača
Next articleOtvoren konkurs za HEMI muzičke nagrade 2022!