Ovo je film za koji verovatno mislite da je već o njemu sve ispričano i da mu se dalo previše značaja i medijskog prostora. Pogledala sam ga pre mesec dana i nisam razmišljala o tome da pišem bilo kakvu kritiku, a znam da mu nije potreban ni poseban marketing. Međutim, čitajući pojedine negativne komentare, odlučila sam da „stanem u odbranu“ ovog filma kao gledalac, kao neko ko bi sa svojom decom gledao ovaj film za praznike, i van praznika, kao neko čije se vrednosti poklapaju sa svim onim što ovaj film predstavlja i kao neko ko, iako mlad, često razmišlja o tome kakav će svet ostaviti budućim generacijama. Priznajem, to je izvesna doza pristrasnosti, ali sa druge strane, niko ne može osporiti činjenicu da je ovo film koji nam u vreme u kome trenutno živimo, dođe kao lek za dušu.

Pričajući prijateljici o jednoj nedavnoj poseti Skadarliji, rekla sam kako mi se čini da, ako izuzmemo književnost, film, teatar, slikarstvo i primenjene umetnosti, možda još jedino u kafani možemo pronaći sve ono što savremeni svet neverovatnom brzinom gubi- solidarnost, razumevanje, empatiju, život u trenutku. Odgovorila je: „To je to! Da, zato su ljudi prepoznali ovaj film“. Da, možda baš zato.

Čitam u tom trenutku komentar kako je „glupost snimiti film o nekom alkosu, iz toga deca nemaju šta da nauče“… I brojne varijacije na temu. U redu, ako ćemo tom logikom, možete li da zamislite o koliko samo pisaca, slikara, glumaca, muzičara i genijalnih umova ne bismo znali ništa jer, imali su poroke, pa o njima ne treba pisati i snimati? Za početak, trebalo bi razumeti jedno: sasvim je u redu da nam se ne sviđaju isti pisci, slikari, glumci, pevači… Sasvim je u redu da nam nečije stvaralaštvo prija manje ili više. Sasvim je u redu da „ne slušamo narodnjake“, iako kako Toma reče „narod nema ništa sa tim, to je moja muzika“. Međutim, kada imamo situaciju da se nečije pesme naručuju u kafanama trideset, pedeset, sto i još mnogo godina nakon njegove smrti, da se uz njih i dalje isto plače, smeje, raduje i tuguje, baca čaša, „voli i ljubi, peva i sneva“, očigledno taj čovek jeste „neka faca“. Sigurno je da u njegovom životu postoji makar nešto vredno pravljenja priče o njemu, a vrlo verovatno postoji mnogo toga.

Inače, neverovatno mi je da se u ovo ludo doba podela, stalnih rasprava i tenzije, u doba kada je mentalno zdravlje nacije možda najugroženije, dovodi u pitanje kvalitet fima o duši. Filma o svemu onome što, na neki način, čini život svakoga od nas. Svakog čoveka koji istinski živi i oseća, iako je pitanje koliko je moguće istinski živeti i osećati danas. Nije u pitanju dokumentarni film, u pitanju je baš onakav film kakav nam je dugo bio potreban.

Zašto ću odbaciti i kritike koje se tiču biografskih detalja iz Tominog života? Tj. zašto za ovaj film nisu bitni (svi) biografski detalji? Zato što je ovo film-emocija. Film koji je za cilj imao da razumemo ne samo to zašto su sve (ili većina) Tomine pesme tužne, nego možda i zašto smo mi postali onakvi kakvi jesmo. Ne patimo mi za bivšom Jugom, nego za onim sa početka teksta- zajedništvom, tolerancijom, mogućnošću da živimo ne misleći na sutra jer sutra je samo iluzija. To će prepoznati i buduće generacije koje će rasti u društvu u kome je samo na nama da im ličnim primerom pokažemo zašto je važno biti čovek koji čuje druge, oseća, ima potrebu da stvara, koji sanja i koji nastoji da razume svet u kome živi. Koliko god kritikovali Bjelu koju uvek „romantizuje situacije“ ili „patetiše“, on je jedan od onih koji očigledno razmišlja kakav će svet ostaviti budućim generacijama. U tom smislu, i njemu i celoj ekipi scenarista, kapa dole za ovo umetničko delo!

Uvek sam govorila kako se gotovo niko ne usuđuje da da priliku mladim ljudima da pokažu šta znaju u bilo kojoj sferi. I eto još jednog razloga da beskrajno poštujem lik i delo Dragana Bjelogrlića. Još od „Montevidea“ znao je da okupi pravu ekipu mladih glumaca čije vreme tek dolazi. U „Tomi“ svi oni dobili su priliku da predstave svoj raskošan talenat u punom sjaju.

Primetila sam još jednu fenomenološki interesantnu podelu: ljude koji maltene sa ponosom govore kako su iz bioskopske sale izašli u suzama i ljude koji govore „ma šta ima da se plače, patetika“. Ovi „patetika“ su upravo oni kojima najviše nije dobro. Zbog tog „ma zašto bih plakao“ već dugo nismo dobro. Otupeli smo. A ovaj film nas zagrli i kaže: u redu je da nisi u redu, sasvim je u redu da voliš, patiš, padneš i ustaneš, samo to znači da istinski živiš. I govori nam još nešto jako važno: ništa materijalno nećeš ni ostaviti ni odneti sa sobom, jedino što ljudima možeš da ostaviš je širok osmeh i neku toplinu oko srca kada pomisle na tebe, za to vredi i živeti i umreti.

Tekst: Vladislava Milovanović Milošević

Fotografije: TOMA-Film o Tomi Zdravkoviću, Instagram

 

 

 

Previous articleIDE GAS; NASTAVAK SAGE O OKRŠAJU BALKANSKE MAFIJE
Next articleUticaj pandemije na broj i kvalitet kulturnih manifestacija u Srbiji