Tekst: Žikica Milošević

Čekali smo ga ne jednu, već tri godine. 2020. nije uopšte bilo Exita (iako je bilo najava da će ga biti u nešto skromnijem izdanju tokom leta), a 2021. je to bio jedan Exit sa dominantno regionalnim izvođačima, sa par najodvažnijih imena svetske scene. Došlo je leto 2022, i Exit se vratio u punom kapacitetu, žanrovski šareniji nego ikad. Zapravo, ličio je na MTV iz onog „zlatnog doba“: i svako je dobio „svoj Exit“ koji voli: za neke je Dance Arena bila sve i svja i centar događanja, za neke je to bio Fusion Stage, a neki su se odlučili za Explosive Stage. Main Stage je bio nekakva „Švajcarska“, gde su se u miru mogli susresti muzičari iz svih mogućih krajnosti, od metala do trepa, od popa do roka.

Foto: Vladimir Veličković/Exit Photo Team

01 SNAGA METALA

Ako je nešto pokazao, ovaj Exit je pokazao da je metal žanr koji ima svoje vatrene obožavaoce, možda kao nijedan drugi. Iako je nekada bio ograničen skoro isključivo na Explosive Stage, od 2019. se proširio na Main sa gostovanjima Phila Anselma, i Sabatona. Ove godine je doveo nekoliko „teškaša“ i legendarnih imena metal scene. A počelo je furiozno već u četvrtak: iako nekada nije bilo nastupa pre 20h, sada su već u 19:15h na scenu izašli Alitor i otprašili za uvod britanskim grindcore klasicima Napalm Death, koji su pokazali kako sirova energija može biti u službi humanosti, i koliko nasilno može zvučati muzika koja je prividno neslušljiva.

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

Sepultura je u nedelju održala čas muzičke istorije pred oduševljenim fanovima punog Maina, a ljudi su dolazili odasvuda u majicama svojih ljubimaca. Metal je, paralelno sa hip-hopom, dobio „građanstvo“ na glavnoj sceni i pokazao da uvek može dupke da je napuni, i da iz stotina i hiljada „budžaka“ vernici metal-religije nikada neće izneveriti. Kada se na sve ovo doda i sjajan lajnap Explosive Stagea, koji je tu uvek bio najrezilijentiji deo Exita i pre nego što je počeo da se „preliva“ na Main, utisak je – eksplozivno jak!

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

02 OTKRIVANJE NOVIH BENDOVA NA FUSIONU (I NE SAMO TAMO)

Svaki Exit, bez obzira koliko se temeljno spremate, uspe da vas iznenadi nekim otkrićem koje posle toga nastavite da slušate a oni vam postanu novi omiljeni bendovi. Tako se i ovaj put desilo sa nekoliko bendova, gde za početak možemo spomenuti rumunski Zimbru (Bizon), koji dolaze iz Kluža, iz srca Transilvanije (iliti Erdelja), te otud i ime. Ali, za razliku od šuma Norveške i Finske, gde rastu metalci, u transilvanskim šumama je nastao bend koji podseća na new wave revival i na Blondie iz faze „Heart of Glass“. Šta ti je odrastanje u nekada K.u.K. a danas univerzitetskom gradu.

Foto: Zoran Ješić/Exit Photo Team

Takođe, slovenački Joker Out je iznenadio svojom gomilom hitičnih pop-pesama, i to na slovenačkom, i pokazao nam tu dobro čuvenu tajnu manje poznatih muzičkih nacija. Iva Lorens bila uvod za Calvina Harrisa, a preporuku za slušanje daje činjenica da su na albumu pomagali članovi benda Buč Kesidi – ali ništa neće biti tako furiozno kao kod Buč Kesidija – naprotiv, Iva se pozicionira kao „srpska Billie Eilish“, i svoju muzika bazira na ženskoj osećajnosti i baladama. Zanimljivo, naša delegacija je zaključila da čak na nju i fizički podseća. Beogradska pop-scena dobila je zanimljivo pojačanje pod pančevačkim uticajem!

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

Hrvatska Pocket Palma je, zbog geografije, već bila prilično poznata našoj publici, ali su odličnom pop muzikom pokazali da Hrvatska uvek ima melodične bendove, i da će to ostati dominantna odlika hrvatske glazbene scene.

Tu su i Koikoi sa “Hali Gali” scene, bolji nego ikada jer su sada nekako “elektronskiji”, pa mi drugar do mene reče “ovo ko malo više elektronski Repetitor“.

Foto: Zoran Ješić/Exit Photo Team

Istoj grupaciji pripada i Vizelj, koji se elektronici okrenuo malo ranije.

Foto: Zoran Ješić/Exit Photo Team

Naravno, najhvaljeniji i najsoporavaniji bend srpske scene, bio je najjači doživljaj prvog dana. Artan Lili. Nije da ih je potrebno oktrivati. Mada možda nekima i jeste.

Foto: Exit Photo Team

03 COACH PARTY

Ali ipak, najveće otkriće, koje je posle toga zadobilo besomučno ponavljanje celog opusa na plejlistama, bio je engleski sastav Coach Party, koji je u subotu nastupio na Fusionu. Toliko su novi i nepoznati široj javnosti da ih nema ni na Wikipediji, ali znamo da dolaze sa ostrva Vajt na jugu Engleske, odakle, valjda niko ne očekuje da vidi bend, već samo penzionere, robijaše (ima 3 zatvora), i turiste (ostrvo je vrhunska turistička destinacija). Pa opet, ova grupa mladih uspela je da izda dva EP-ja i čitav niz furioznih pesama u indie-rock stilu, oslanjajući se na tradicije shoegazea i bendova kao što su Lush ili Elastica. Njihov najveći hit „FLAG“ ima tipičnu Pixies-Nirvana dinamiku „tiho-glasno“, melodični su u svakoj pesmi, a daju nadu ovom svetu. Iako broj pregleda ispod spotova ne daje – očito je svet muzički propao i u UK, od koga to ne bismo očekivali – i mogu se kladiti da ćemo ih uskoro gledati mnogo više. To kaže i Guardian, potvrđujemo mi svojim oduševljenjem.

Foto: Zoran Ješić/Exit Photo Team

04 NICK CAVE AND THE BAD SEEDS

U filmu „Terminator 2“ se neprijatelj Arnolda Schwarzeneggera, savremeniji model terminatora od tečnog metala, svako malo dezintegriše, rascepi na pola ili nešto slično, a onda se taj tečni metal nekako sastavi i skupi u T2 model. Tako je nastupao i Nick Cave. Slomljen zbog udaraca koje mu je život nedavno naneo, raspadao se na dva dela, pa se ponovo spajao u jednog Cavea, pa se raspadao na kapi po podu i opet se skupljao. Možda ovo nekome i nije najbolji koncert koji je Nick Cave održao u Srbiji, moguće je da je u „harmoničnoj fazi“ bio bolji. Ali, ovaj je bio najpotresniji i najmonumentalniji, o čemu smo pisali naširoko. Kao i T2, i Nick Cave je menjao oblike – od gospelovske furioznosti, do besa iz 1987. iz faze „Nebo nad Berlinom“, do balada kasnijeg dela karijere i „Higgs Boson Blues“. Ali, nije nikako mogao sakriti da je besan zbog života i tužan. Kao što znate, najavio je kraj koncertnog nastupanja na neko vreme i oprostio se s bendom, nateravši nam suze u oči i knedle u grla. Nadamo se da to neće biti zbogom, i da će se ponovo pojaviti u nekoj sledećoj inkarnaciji. Kao model T3, možda, noviji i robusniji. Dabi se opet prednama raspadao i sastavljao. Ova gromada od čoveka je pokazao koliko je jak. Posle smrti drugog sina je pun bola izdržao celu turneju, nije se slomio na sceni i u životu kao sirota Amy Winehouse. Nekažu džabe da su Australijanci snažna sorta.

Foto: Marko Edge/Exit Photo Team

05 MOLCHAT DOMA

Nikada u istoriji Exita nije bio posećeniji koncert koji otvara Main Stage. Bilo koji stejdž. I to u 20h. Ne, ovaj je čak počeo u 19:45h. I jurili smo po dnevnoj svetlosti, stigli na vreme i opet bili u zaleđu. Tolika je ljubav darkerske i gotičarske zajednice regije prema beloruskim darkvejverima Molchat Doma (ruski: Молчат дома – Ćute kući (kod kuće) ili Ćute kuće, zavisno kako akcentujete, pevač je akcentovao prvu verziju – što je nice touch dvosmislenosti). Ako novosadski arhi-pop bend Lepša Brena smišlja novi pravac „arhitektonski pop“, pevajući o arhitektonskim temama, Molchat Doma su prilično blisko tome da se uklope u taj pravac, jer im se album zove „Etaži“ (prevod nepotreban), a kuće su im u imenu benda. Samoća ulica velegrada obnavljanog u socijalizmu bliska je svakome od Vladivostoka do Glazgova, od Londona do Atine, od Detroita i Njujorka do Berlina i Nur-Sultana. Jezik je nebitan. Hiljade ljudi u crnom i našminkanih momaka i devojaka nahrupilo je na Main da sluša tamne pop-simfonije, a po pokretima usana, videli smo da mnogi govore ruski, te daje rusko-belorusko-ukrajinska zajednica u Srbiji zaista brojna. Potpuno je ironično da je bend koji se proslavio po viralnom videu „Gothic Disco“ gde slepi miševi naopako „đuskaju“ uz njihov hit „Sudno“ – ceo nastup izveo po dnevnoj svetlosti i povukao se u sumrak. Intuitivno bi bilo očekivati da se sakriju od svetlosti.

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

06 SHE PAST AWAY

Druga tamna svečanost desila se u nedelju, kada je She Past Away, turski dvojac koji je nekada bio iz Burse, a sada je iz Atine i Barselone, sleteo na scenu da nam pokaže kako se nasleđe Joy Division i the Cure iz ranijih dana može uspešno razviti u jednu karijeru. Poneki put mi se činilo da su neke pesme The Cure, kao „Fascination Street“, prekratke čak i u dugim miksovima. Ili „Lucretia My Reflection“ od The Sisters of Mercy, na primer. A onda su, u potpunom savršenstvu, She Past Away uspeli da naprave nekoliko albuma koji zvuče kao simfonija sa stavovima. Jedna produžena ritmična svečanost u mraku. Ko kaže da je Mediteran veseo? Znam. Oni koji tamo nikada nisu živeli, nego su tamo dolazili na godišnji odmor. Nije čudo što je u gomili krajeva Sredozemlja, narodna nošnja uglavnom crna. Fatalizam je najjači u Kaliforniji, kao i depresija. Doruk i Volkan su nas provozali tamnim autoputem.

Foto: Žikica Milošević

07 THE EXPLOITED

Kad sam bio mali, zidovi su često bili išarani grafitima „Hippies will never die“ i „Punks not dead“, i već kao dete sam spoznao da se jedni i drugi ne mirišu. Dugo mi je trebalo da shvatim da je ovaj drugi grafit zapravo pesma The Exploited. Edinburški pankeri su se pojavili u vreme kada su drugi napuštali pank, a oni su išli protiv struje. Naprotiv, ubrzali su pank, učinili ga agresivnijim, bešnjim i kraćim, u smislu pesama. Nisu pristajali na kompromise, bilo ih je baš briga da li će i ko sebe identifikovati sa njihovim pesmama koje su bile sve samo ne politički korektne. Psovke protiv sistema, SAD, Margaret Thatcher, ljudi s kojima su nastupali zajedno na Explosiveu (ako pristanemo da The Undertones kvalifikujemo kao modse, sve je to ostao njihov zaštitni znak. I dalje su tu kreste na mnogo starijoj glavi, tu je bezgranična odanost fanova, koji su se popeli na binu. I naravno, ima puno zemalja gde je moguće sa slašću otpevati „Fuck the USA“, ali je na Petrovaradinu palo na plodno tle. Kao što rekosmo, dok bude nepravde, biće i panka.

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

08 BLIND CHANNEL + KONSTRAKTA ILI MOĆ EVROVIZIJE

Nedelja je, takođe, bio i ubedljivo najjači dan za bendove i za jurcanje sa stejdža na stejdž. A na Mainu se desilo donedavno nezamislivo – da su jedan za drugim nastupili favoriti publike iz 2021. i 2022. – finski Blind Channel iz severnjačkog Oulua, a svim elementima finskog mentaliteta, i Konstrakta a.k.a. Ana Đurić, koja je „kupila srca“ evropske i australijske publike ove godine. Neverovatno, jer je do pre samo nekoliko godina, Evrovizija bila sinonim za sladunjave pesmice bez puno mozga, a onda je postala mestona kojima se zanimljive alt-pop i alt-rok pojave afirmišu. Setimo se samo zamaha koji su dobili mladi Italijani Måneskin 2021, pa nas neće čuditi da sledeće godine vidimo nekoga ko je 2023. uspeo na tom takmičenju, koje je ponovo postalo zanimljivo. Blind Channel su mladi ljudi sa mladalačkom energijom koji vole pop muziku ali i metal, pa su to fuzionisali u svoj „violent pop“, ili „nasilni pop“, ali se čini da im je najveća inspiracija Linkin Park. Bili su iznenađeni odjekom koji imaju u Srbiji, i to nepatvoreno.

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

Konstrakta je na dobrom putu da postane srpska Kate Bush, odnosno, kraljica pametnog i alt-popa. Blind Channel je doneo devojčice sa crnom šminkom koje vrište u prve redove, što je jako rokenrol, iskreno, a Konstrakta da na nju dođu i ljudi koji nisu ni slušali 90% izvođača sa RTS Muzika ni sa Exita. A obe su stvari dobre. Evrovizija je dobila snagu, i postala je još zanimljivija za gledanje.

Foto: Marko Ristić/Exit Photo Team

09 THE UNDERTONES

Možda bi The Undertonesima bolje pristajala Fusion bina, s obzirom na njihov vajb, koji je potpuno gitarski new wave, ali ni u gitarski preplavljenoj atmosferi Explosive bine, nisu se loše snašli. Niti Feargal Sharkey nešto puno fali. Jasno je da je to „nostalgia act“ jer već dugo vremena nisu bili studijski aktivni, ali šta fali malo časa muzike na otvorenom. Posebno imajući u vidu da smo imali prilike da vidimo bend koji je u jednom kratkom trenutku, 1980, bio proglašen za najbolji na svetu. Sećam se da je u Mikijevom zabavniku već u proleće 1981. pisalo da je najbolji bend na svetu „Adam and the Ants“. Nisu dogo potrajali The Undertones na prvom mestu, ali njihovim fanovima to nije smetalo. Moderni su i sa imidžom i dobri zvukom kao da su sad izašli iz katakombi. Londonderija. Pardon, Derija. Zovi me krčag, samo me nemoj razbiti.

Foto: Miloš Krstić/Exit Photo Team

10 MARKY RAMONE

U homeopatiji, veruje se da ako se u litar vode stavi kap nekog rastvora, leka, ceo litar, na molekularnoj ravni, poprimi osobine tog leka. Ne razblaži se, već sve postane kao ta kap. E tako i Ramonesi. Bili jednom originalni Ramonesi, prašili i žarili i palili, a onda im se pridružio Marky Ramone, na bubnjevima, i onda su se raspali i poumirali, ali ostao Marky Ramone, koji izgleda isto kao bilo koji Ramone, nesvatljivo mršav i neshvatljivo neoznojan za onoliko skakanja i pevanja. I onda Marky Ramone, u skladu sa principima homeopatije, poprimi esenciju svih ostalih Ramonesa, i okupi bend i taj bend poprimi njegovu esenciju i mi opet imamo „žive Ramonese“. Nije da je teško pevati pesme Ramonesa, ali je začuđujuće koliko ih Marky dobro „skida“. Utisak je nadrealan, kao „Park iz doba jure“ – mislio si da nikad nećeš videti ta bića jer su izumrla, ali eto ih. Marky i ekipa su otprašili fenomenalan koncert bez pauza između pesama, bez priče, sa sve pankerskim greškama, skraćene ionako kratke. Hey ho let’s go. To je to.

Foto: Žikica Milošević

BONUS: HEINEKEN RECIKLAŽA

Mnoge smo akcije videli ove godine na Exitu, ali je pažnju privukla reciklaža limenki, plastičnih flašica i čaša koju je sprovodio Heineken, dajući na Explosiveu na svakih 10 ambalaža jednu limenku piva. Poslovično nehajni posetioci su postali „hajni“, najednom, i sve je bilo mnogo čistije. Kada bi u Srbiji, kao u Hrvatskoj, Nemačkoj, Skandinaviji itd. uveli „kauciju“ u vidu makar naknade od 5 dinara za ambalažu, sutra ne bi bilo nijednog otpatka u zemlji. Vlado (ne mislim ni na jednog Vladimira), misli o tome. Heineken i Exit su mislili, i odlično se vratilo!

SUMMA SUMMARUM

Svako na Exitu može da voli jedan njegov deo i da nađe sebe u svojoj niši. Najviše su uživali elektroničari, a za njima reperi. Ali i poperi, rokeri, pankeri i metalci imali su svoj Exit. Sa po 4-5 sjajnih svirki svakoga dana. Exit se menja. Kada je počeo, 2001. i 2002, bio je uglavnom elektronski. Posle toga je postao indie. Sada je pačvork stilova.

Previous articleKoncert vokalne muzike 15. jula na Kolarcu
Next articleOtvaranje izložbe – Zoran Tairović – Velika Arkana – 18.7.2022, 20.00, Galerija SULUV