Tekst: Žikica Milošević

Sednete u avion, odete daleko na istok, na granicu sa Kinom, i dočeka vas zemlja koja neodoljivo liči na Srbiju. Sve je napisano ćirilicom, ljudi izgledaju kao Kinezi a muslimani su i govore turkijskim jezikom, i naravno, većinom – ruski. To je Kirgizija.

Daleke stvari koje liče na ove ovde - Biškek doslovno izgleda kao neki grad u Srbiji.Foto: Žikica Milošević

SRBIJA NA ISTOKU

Jednom je, u pesmi „Uzalud je budim“, Branko Miljković spomenuo „daleke stvari koje liče na ove ovde“. Jedna takva stvar je i Kirgizija, ili Kirgistan (Кыргызстан), bivša sovjetska republika u srcu Azije, na granici sa Kinom. To je potpuno zapanjujuće i primetio sam da proevropejcima ne prija kada im se kaže da je Srbija na prvi pogled, ista kao Kirgizija, a ne kao Švedska. Ali, 45 godina socijalizma kod nas i 70 godina kod njih učinilo je da sve izgleda prepoznatljivo: glavni bulevar kao u Novom Sadu, stambene zgrade i blokovi, male radnjice i mnoštvo kafića i kladionica u prizemljima zgrada, gradski prevoz…

Univerzitet u Biškeku. Foto: Vladimir Cvetković

Osim što većina stanovnika glavnog grada Biškeka liči na Kineze (Kirgizi su „pola-pola“ narod, polovinom Azijati, polovinom Belci, tj. Indoevropljani), i što su muslimani. Ali, sekularni. Daleko je manje džamija nego u Novom Pazaru, devojke su sređene po najnovijoj modi, ali nema „plastičarki“. Kao da ste u konzervativnijoj verziji Balkana, u smislu „dobrog konzervativizma“, u vremenu pre bahaćenja.

 
Prijatan domaći osećaj. I malo vojske u šubarama. Foto: Žikica Milošević

DAN U BIŠKEKU

Naš stan iznajmljen je u najnovijoj zgradi nedaleko od centra. Stare kuće u Biškeku, kao i u Novom Sadu, ubrzano se ruše i na njihovom mestu niču višespratnice. Naša je savršeno opremljena najnovijim televizorima, liftovima, nameštajem. Daleko od siromaštva kojim se kod nas karakteriše Centralna Azija. Omiljeni stil je mešavina modernog i sovjetskog stila iz 30-ih, „sovjetskog realizma“, sa malim ukrasima. U zgradi pored je trendi kafić „Murakami“, posvećen japanskom piscu.

Znaju šta je kvalitetna književnost. Foto: Žikica Milošević

Preko puta je opet trendi kafić sa celim uglancanim oldtajmerima i motorima posred enterijera i binom za žive svirke.

Samo opušteno. Foto: Nepoznati Ljubazni Konobar

U samousluzi nailazimo na Vodku Maljevič. Estetika i vizuelna higijena su savršene – restoran sa fasadom punom oklagija ili firma muškog frizera su remek-dela.

Vizuelno vrlo pismena nacija. Foto: Žikica Milošević

U samousluzi dobijamo kusur od 3 kopejke. Kažu da je takav novac postojao u SSSR, ali nama je egzotičan, čuvam ga za uspomenu. Prodavačice su oduševljene mnome i Cveletom, mojim saputnikom. Mi smo ovde džinovi sa evropskim licima, simboli muškosti. Isto se ponavlja i na univerzitetu, gde se devojke kikoću i prilaze da se upoznaju. Srećom, govorim ruski i objašnjavaju nam da je menza otvorena i za ne-studente.

Aškana je menza. Foto: Vladimir Cvetković

Kolači sa ilustracijom dolara, neobična jela. Svi su neverovatno ljubazni. Klub putnika je svojevremeno pravio anketu gde su ljudi najljubazniji, i pobedile su Sirija i Kirgizija. Uobe sam bio, potvrđujem da milijih ljudi ne svetu nema.

Ohh, sweet $$$. Foto: Žikica Milošević

Cvele je oduševljen ženama koje su prave lepotice, a skromne i učtive – spominje kako će se, kao Balašević „ženiti iz…“ paaa, ne Banata. Iz Biškeka. Videćemo to još. Univerzitet je pravi park sa zgradama iz ere SSSR, „po ljudskoj meri“, sovjetski klasicizam sa elementima islama, da se ispoštuje lokalno stanovništvo.

Sovjetski stil sa premazom islama. Foto: Žikica Milošević

Sve je na kirgiskom, koji se piše ćirilicom, i ruskom. Biškek je, kao i svi glavni gradovi bivših svojetskih republika, dominantno ruskojezični. Periferije i sela su uglavnom govorila titularnim jezicima. Sa ruskim nam ide jako dobro, a uglavnom i misle da smo Rusi.

Sve je dvojezično. Foto: Žikica Milošević

Park u centru grada ima, po sovjetskom modelu, i igralište i luna-park, permanentni, za decu. Kao Prater u Beču, samo besplatan. Puca me nostalgija za detinjstvom. Kao Handke, u „Oproštaju sanjara od Devete zemlje“, i ja osećam da sam samo u bivšem SSSR „stvaran“. Ništa ovde nisu kulise. Sve je stvarno.

 

Put bajki - luna park u gradskom parku. Foto: Žikica Milošević

NOĆ U GRADU

A kada padne noć, odlazimo u šiša-bar, jer naša drugarica Željka veliki je fan šiša. A i na Orijentu smo. Nekakvom sovjetskom Orijentu. Obično su svi kafići puni konobarica od 1,50m koje izgledaju kao mini-modeli manekenki i uglavnom ih drže Rusi, i pije se pivo.

Glavni gradski trg. Foto: Vladimir Cvetković

Restoranska kultura je vrlo živa, jer Moskovljani žele da prodaju centralnoazijsku kuhinju na licu mesta. Bankomat prima i Union Pay kartice. Kineske. Kina je odmah iza ugla, kineske investicije su vidljive. Na Putu svile smo. Pojas i put prelaze preko nas, pomislili smo.

SSSR uživo. Foto: Vladimir Cvetković

Stari Fr

Stari Biškek, koji se nekada zvao Frunze, nestaje, a novi se rađa. 
Foto: Žikica Milošević

BURANA ILI PRIČA O PRINCEZI U STEPI

Sutradan, maršrutka (minibus) do Burane, mesta u stepi. Zajedno sa lokalcima u rano jutro. Moramo presedati u gradiću Tokmok. U sred kirgiske stepe, sovjetske građevine, kao da ste bilo gde u socijalističkom svetu. Kao Banat, pusto i travnato, samo mnogo grandioznije. Sat vremena nigde ničega do Tokmoka. A pored autobuske stanice, spomenik sovjetskom avionu IL-28.

 

Lavaš na pijaci. Foto: Žikica Milošević

Odlazimo na pijacu da vidimo šta ima. Hleb je na tezgama, kao i meso. Fenomenalni kirgiski lavaš, okrugli hleb, koji ne treba mešati sa jermenskim lavašem. Nisu isti. Željka kupuje lokalnu narodnu haljinu. Kirgiskinja je oduševljena. Cena haljine je nešto što fensi-žene potroše u prvih 20 minuta sedelja u fensi lokalnu u Novom Sadu. Besmisao fenseraja postaje očigledna među ovim drdačnim ljudima sa širokim osmehom, okruglim licima i zlatnim zubima.

U ovakav restoran se prosto mora ući! Foto: Žikica Milošević

U restoranu svi shvataju da smo turisti koji su došli da vide Kulu Burana, nedaleko odatle. Jedini smo belci, ali se ponašamo sasvim kežual, kao da smo oduvek živeli tu. Taksistu nalazimo vrlo brzo – voziće nas do Burane, koja je nacionalni spomenik.

 

Zaboravi na evropsko vreme, zaboravi na staklene izloge. Foto: Žikica Milošević

Stižemo do crvene kule u stepi, a sa jedne strane je nepregledna ravnica, a sa druge planine Ala-Tau, predvorje Himalaja i raj za skijaše. Kula je pomalo zakrivljena, kao ona u Pizi. Legenda kaže da je u 10. veku kralj (han) dobio od vidovnjaka upozorenje da će njegova kći, koju je neizmerno voleo, umreti na svoj 16. rođendan od ujeda pauka. Da bi je zaštitio, han je sagradio visoki toranj za svoju kćerku, daleko od celog sveta, na livadi, da živi sama. Hanove sluge su joj donosile hranu, dostavljajući je u košari, penjajući se merdevinama postavljenim uz toranj. Sve je temeljito pregledano kako bi se osiguralo da nijedan pauk neće moći da uđe u kulu. Na njen šesnaesti rođendan, han je hteo da proslavi netačnost predviđanja donevši za princezu korpu voća. Nije primetio otrovnog pauka koji se sakrio u košari. Kad je njegova ćerka posegnula za voćem, otrovni pauk je ugrizao i ubio. Kan je bio toliko izbezumljen da je tako glasno zaplakao, i deo kule je propao, te se ona nakrivila.

Burana je jedna od najvažnijih destinacija u državi. Foto: Vladimir Cvetković

Oko kule su groblja iz vremena kada su Kirgizi bili pagani, i iz vremena kada je islam već zaživeo. Ovi grobovi, nalik na hercegovačke stećke, zovu se balbali. Ponekad su ih dizali i da obeleže pobede nad neprijateljem.

Dok su bili tengristi, Kirgizi su dizali ovakve stećke. Foto: Vladimir Cvetković

Sunce zalazi za oblak i stepa menja boju. I kula menja boju. Sve je neobično „na kraju SSSR“. Ulazimo u kirgisku jurtu, staru kuću pokretnog tipa. Šator. Ali kakav!

Jurta i kirgizofilija. Foto: Vladimir Cvetković

Toliko čvrst i sa debelim zidovima da ni hladnoća ni vetar ne mogu ništa. Setim se Dostojevskog u „Kockaru“, kada glavni junak isporuči tiradu „kako bi radije živeo u kirgiskom šatoru nego radioi generacijama vredno kao Nemac i postao bogat“. Evo me u kirgiskom šatoru. Velik je kao kuća. Suveniri i sve za turiste.

U jurti

U jurti. Foto: Žikica Milošević

Dobro došli u 21. vek i turizam svuda. Na izlazu, lokalci na izletu nas zaustavljaju i moramo na gozbu sa njima, na ogromnom ćilimu. Čaj i loj od ovce sa hlebom. Osećam se kao Entoni Burdejn. Dok je bio živ. Ne sad. Najmiliji ljudi, nešto najgore što sam probao.

Piknik sa lokalcima i ovčiji loj uz čaj. Foto: Vladimir Cvetković

Odlazimo iz zemlje Kirgiza, punog srca. Iz nekog dalekog sveta, tako poznatog i bliskog, a opet, egzotičnog.

 

Ala-Too, ogroman socijalistički trg - koji sada nema Lenjina na glavnom postolju.

 

Previous articleDAH Teatar na festivalu New European Bauhaus u Briselu
Next articleDREDDUP i MRT u Bulevar Books!