Jedan od najlepših dvoraca u Srbiji jeste „Staro zdanje“ u Aranđelovcu, a uz „Kapetan Mišino zdanje“ smatrao se najlepšom zgradom u Kneževini Srbiji. Evropski orijentisani knez Mihailo (Obrenović) je inicirao njegovu gradnju, 1868. godine, a za projektanta je uzeo Kostu Šrepovića, koji je završio škole u Minhenu. Knez Mihajlo je sam bio veliki pobornik sjedinjenja srpskog duha i evropske modernosti, te je u Staro zdanje utkan duh romantizma.

Zanimljivo da se u jeku težnji i rasprava o decentralizaciji, sada na poseban način čita težnja kneza Mihaila da Skupština Kneževine Srbije bude baš Staro zdanje, sa svojih 9.000 m². Budući da je tada prestonica Srbije bila u obližnjem Kragujevcu, ovo je bila logična ideja. Međutim, kako je prestonica prebačena u Beograd, ova ideja je odbačena, te je Staro zdanje postalo ogroman letnjikovac kneževske porodice Obrenović.

Ono što je vremenom u enterijeru Starog zdanja postalo najimpresivniji deo dvorca, jeste Kneževa sala, odnosno balska dvorana. U njoj se nalazi centralni luster, sastavljen od mnogo delića kristala i četiri manja lustera, koja ga okružuju. Dvor u to doba poseduje veoma značajne zbirke umetničkih slika, ali i vredan stilski nameštaj. Kada je na vlasti bio kralj Milan, kao i njegov sin Aleksandar Obrenović, ovde su priređivani balovi koji su bili veoma poznati. Tako je ovde, baš u balskoj dvorani, mladi oficir Živojin Mišić sreo svoju buduću ženu, Nemicu Lujzu.

Naravno, posle Majskog prevrata i promene dinastija, 1903. Staro zdanje, kao i sve što je bilo vezano za Obrenoviće, gubi značaj. Ali, već 1906. se gradi pruga uskog koloseka od Beograda do Aranđelovca, te Staro zdanje postaje hotel koji udomljuje navalu gostiju. Staro zdanje ostaje ekskluzivni hotel i u vreme socijalizma.

Međutim, nakon tranzicije, hotel Staro zdanje potpada u vlasništvo Direkcije za imovinu Republike Srbije, a za njegovo upravljanje je zaduženo preduzeće A. D. Bukovička banja. Nažalost, od dvorca je ostala ruina, i on je zatvoren za posetioce, jer je nemar devastirao zdanje. Dvorac je često cilj vandala i lopova, iako je skoro sve vredno već pokradeno. Međutim, iako zvanično zatvoren, dvorac je u praksi otvoren za posetioce jer mere zabrane ulaska nema.

Bilo je pokušaja da se dvorac restaurira, te je i Predsednik Vlade Srbije Zoran Đinđić imao jednu takvu ideju, 2002. godine. Tada se naša na terasi dvora i tom prilikom rekao tadašnjem ministru građevina Dragoslavu Šumarcu kako „želi da 2004. godine za proslavu 200-godišnjice srpske državnosti hotel bude spreman da primi delegacije“. Nažalost, nekoliko meseci kasnije je ubijen, a dvorac je i sledećih decenija nastavio svoju propast. Nestale su mnoge vredne slike, lusteri i komadi nameštaja.

Dvorac je oker boje, i poseduje centralnu fasadu koja ima naglašen centralni rizalit oko koga se simetrično razvijaju dva krila. Krila su jednospratna, dok je centralni deo fasade dvospratan sa moćnim ulaznim stepeništem i balustradama. Bočna krila imaju upečatljive prozore u nacionalnom srpskom stilu, evocirajući uspomenu na sakralnu arhitekturu moravske škole. Krov je saniran, te se ne očekuje dalje urušavanje.

Kako je Staro zdanje pre urušavanja bilo hotel, očekuje se vraćanje u tu namenu, iako ni druge namene nisu isključene – stvaranje državne vile i slično. Takođe, postoji i predlog da se zdanje adaptira u zgradu Skupštine opštine Aranđelovac.

Projekat BAŠTINA BEZ ZAŠTITE realizuje Udruženje za kulturu, turizam i medije “PETROVARADIN MEDIJA”, a sufinansira ga Ministarstvo kulture i informisanja.

Previous articleU Novom Sadu festival “Vremeplov” festival animiranih sećanja
Next article12 knjiga koje će vam promeniti život