Dvadeset godina se može shvatiti dvojako u slučaju Exita, što je odlično primenjeno na Exit 2.0: inicijalno zamišljen kao dvadesetogodišnjica „nultog“ Exita, koji je počeo na Dunavu, zaista u Novom Sadu, Exit 2.0 je obeležio dvadesetogodišnjicu „pravog“ Exita kakvog svi znamo, onog koji je zapravo na Petrovaradinu, i kome „kulise“, sama Trvđava, predstavljaju, kako to fudbalski komentatori vole da kažu „jedanaestog igrača“. A i ovaj Exit 2021. je kao i onaj 2001, bio „podizanje iz pepela“ i opet je odjeknula dobro poznata parola „Are you ready for the future?“

Tekst: Žikica Milošević

DAN PRVI

A sve je počelo bendom Norveška šuma, koji slušaoce zbunjuje time da li je ime dobio po The Beatles ili Murakamiju. To valja pitati Ivana Kostadinovića-Tiku, basistu i spirutus movensa ove indie-rock ekipe iz Novog Sada (mi smo ga pitali ali pitajte ga i vi), koji je imao nenadani hit tokom ove godine, koji ih je katapulturao u sferu interesovanja festivala, iako su nastali još 2012/2013. godine. Pod dnevnim svetlom, otpevali su svoje melodične i melanholične melodije (alilteracija je svesno tu), i ubedili nas da „učinili sve smo“ i da je loš period „samo faza“, vozajući nas od apatije do borbenosti, da bi na kraju pobedila borbenost.

Foto: Žikica Milošević

Na Mainu je u to doba počeo Nemi pesnik, još jedan hit-wonder iz Novog Sada, koji je preko Hita godine 202-ke našao svoje mesto na najvećem stejdžu i otvorio ga. Iako je možda na YouTubeu Nemi pesnik više soft-rock, uživo zvuči kao The Killers ili Interpol, i izvođenje novih pesama pokazuje da su tu da ostanu. I impresivan broj mladih obožavatelja/-ki svedoči da imaju svetlu budućnost.

Foto: Žikica Milošević

Prašenje se potom prenelo na Fusion, gde je počeo Šajzerbiterlemon, jedan iz „Hali-Gali trojstva“ koje čine ovaj bend i još dva koja avaj, nismo videli na Exitu, a to su Vizelj i Sitzpinker. „Šajzeri“ su ekipa mladih prpošnih ljudi koji se nalaze na tragu Repetitora, Sonic Youth, Discipline Kičme, E-Playa i ostalih gitarskih bendova sa malo lirike a puno bunta, i govore nam da će i odlaskom BIGZ-a iz života Beograda, ideja nastaviti da živi.

Foto: Žikica Milošević

Sledili su već iskusni Zrenjaninci, Instant Karma, koji su izgarali „u paklu rhythm’n’bluesa“, kako to voli reći frontmen Sale Janković „Lennon“. Zaista, posvećenost zvuku druge polovine šezdesetih, transponovanje na ove prostore i ubacivanje lokalnih tema koje su i dalje jednako važne, kao „sloboda je sve“, su opijajuće, iako danas opijenost rokenrolom nije na tom nivou.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Trčanje na Main Stage gde su se našli i najveći hedlajneri prvog dana – pančevački fenomen Buč Kesidi! Prosto, u dve godine koliko je prošlo od prethodnog nastupa na Mainu, kada su imali par singlova sa novog albuma, do ovogodišnjeg fabuloznog prašenja, su čitava večnosti za „levoruki disko-boj bend“. Konačno je jedan bend uspeo da zaore zaparloženu njivu na mestu srpskog mejnstrim-alternativnog križanca! Neverovatno je da u susednoj nam Hrvatskoj, pa i u (sada već Severnoj) Makedoniji ima tako puno uspešnih ljudi koji venčavaju indie-zvuk sa mainstream pevljivošću, a u Srbalja tako malo. Kod nas trava pustote nikne i na najneočekivanijem, i čovek bi rekao, najlukrativnijem mestu – u nas je sve ili teška alternativa ili teška komercijala. Ali, dva momka koja su se na vrelini 8. jula preznojavala u glam-sakoima, isporučili su nam svirku za pamćenje, a masa, koja se sastojala od devojčica od 17 godina, njihovih očeva i dedova i koga sve ne (a svi su se pronašli u lirici i muzici), znala je sve njihove pesme, koje su himna ne jedne generacije, nego 30 generacija. I pokazali su da ne mora sve biti uživo odsvirano, ali mora imati dušu kao da jeste.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Exit Photo Team/V. Veličković

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

Opet trčanje na jednog od najznačajnijih inostranih gostiju ove godine – mađarski Fran Palermo. Bend ne samo da ima ime kao neki argentinski fudbaler, nego su mi u razgovoru i rekli da ima milion ljudi koji se zaista tako i zovu. No, jedna odnajzanimljivijih stvari je da ovi Budimpeštanci zapravo dolaze iz celog sveta, i pričaju i mađarski, i engleski i španski i grčki, i praše kao neki „mediteranski Franz Ferdinand“ (imenjak, zanimljivo) sa dozom srednjoevropskog melanholičnog vajba i čak afro-beata. Isprašili su sjajnu turu, a kapa dole što su jedni od retkih „van regije“ koji su skupili petlju da dođu.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Na Mainu je u to vreme scenom dominirao zagrebački levičarsko-rokerski bend ex-punkera pod imenom Hladno pivo, koji je pokazao da velikom bendu ljudi koji sviraju 30-ak godina godi veliki stejdž. Imali su himne za ispijanje piva u vreloj noći, protiv tranzicijskih teskoba i uz malo gitarske nostalgije.

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

Priča se nastavila otvarajućom ceremonijom, posle koje je na Fusionu krenuo Marko Louis, sin Ljubiše Stojanovića, takoreći Louis 2.0, da budem u trendu ovogodišnjeg naslova Exita, džez-etno za ljubitelje world musica. I onda se publika raslojila u potpunosti, što je bila karakteristika ovogodišnjeg Exita, jednako kao i onog 2001. – jedni su nastavili u rep-điru, slušajući na Fusionu Helem Nejse, Sajsi MC, i Vojka V, dok su metalci otišli (ako su ikada i došli odande) na ove godine kompaktan i pun energije Explosive Pub, dok su ljubitelji elektronike imali „švedski sto“ – Amelie Lens, Roni Size, Charlotte de Witte, Dynamite MC

Foto: Exit Photo Team/Zoran Ješić

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Exit je još tada funkcionisao kao spoj dva sveta, elektronike i bendova i iako je jedno vreme uspeo da malkice „zašije“ taj procep, sada se opet sve više vidi. I 42.000 ljudi prvog dana su bili jasno odvojeni u one koji dođu u 19:30h pa jure u nabijenom rasporedu da vide sve bendove do 00:00h, a ostalo im je chill, i one kojima je sve chill do 00:00h, a onda kreće žurka. Da, zaista je bilo toliko ljudi, ali se, kao i na onim prvim Exitima, skoro nisu sretali.

Foto: Exit Photo Team/Zoran Ješić

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

DAN DRUGI

Dve su stvari obeležile ovaj Exit gotovo „kaizen“-napretkom. Da pojasnim, to je japanska veština menadžmenta po kome se napredak vrši „korak po korak“. Mali korak za čovečanstvo ali veliki za budžet je bio registrovanje kartice za plaćanje uz Visa karticu pa se dobijao popust od nekih 10% na sve, a drugi mali korak je bila tendencija da se postane, uz Heineken, „zeleniji“, tj. doneti su reciklažni kontejneri pa je bačene ambalaže bilo toliko malo pod nogama gde god je bilo kontejnera.

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

Drugi dan ponovo počinje jakom domaćom scenom, i konačno jedna dobra stvar nemogućnosti da hedlajneri dođu iz belog sveta je – da su mnogi mladi bendovi dobili šansu da zasviraju na Fusionu i Mainu. To važi za beogradsku ekipu Keni nije mrtav, koji su bili praćeni fanatičnim fankinjama koje su skakale kao da je došao svetski superstar. Ima nade za Srbiju ako uz indie-pop bend omladina đuska i to im pomaže.

Foto: Žikica Milošević

Opet, trčanje zbog preklapanja, na Main gde ga u čast srpskog metala, otvara 5 devojaka koje praše death metal: Nemesis. Možda neviđeno dosad, ali dokaz da jedan drugi spiritus movens Exit festivala, onaj sa Explosive Stagea, Milan Rakić, može, što kažu Englezi, „single-handledly“ da digne festival za 30%. Danas je rodno nekorektno reći da „praše kao muškarci“, ali eto, nisam to rekao, srećom. Nažalost, iz neobjašnjivih razloga se prekinula struja na kraju svirke, ali to nije omelo Sabaton, koji je nastupao odmah posle njih, da ih pozovu, oduševljeni energijom, na svoj festival 2022. u Švedsku.

Foto: Žikica Milošević

U pauzi Nemesisa i Sabatona, na Fusionu je nastupio jedan iz beogradskog indie-pop trojca izvođača „Keni nije mrtav – Ivan Jegdić – Dram“, i to jedini od njih koji nastupa pod svojim imenom sa pratećim bendom, opet na fascinaciju mladih fankinja i uz melodične pesme, koje će jednog dana dovesti do klasičnog hitmejkera, ako ovim putem nastavi.

Foto: Žikica Milošević

A onda ide najjači utisak drugog dana, i možda celog Exita 2.0, a do su baš spominjani švedski metalci. Zanimljivo da je već u najavi, na Nemesis, bilo strašno mnogo ljudi koji su imali majice Sabaton, i čak i sam video i očeve koji su fotkali ćerke, obučeni u iste majice. Iako većina ljudi čak i nije pobornik metala, pobornici su energije i svirke. A veliki bend, kao Sabaton, je pokazao kako se dominira velikom scenom: tenkovi, topovi, slovne instalacije, video-radovi… Njihova poetika je o ratnim herojima, tako da bi sami bili kontradiktorni da nisu došli ovde zbog straha od jednog virusa.

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

Zašto su drugi odustali, to je pitanje, ali više za njih. Nama je bilo dovoljno što su švedski ratnici u pohodu na Đavu oduvali i one koji ne vole i ne razumeju metal, pa su i pokupili nagradu za svoj doprinos. Naravno, kako jedna pesma govori o herojskoj odbrani Beograda u Prvom svetskom ratu, vijorile su se na videu srpske trobojke, a publika je bila osvojena zauvek i očarana.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Za to vreme, metodom „trčkanja Main-Fusion“, uspeli smo zakačiti i pobednika HEMI konkursa Dogs in Kavala, koji su dobar miks shoegazea i indie-rocka. Shoegaze je dobio ime po karakterističnom položaju gitarista koji „bulje u svoje cipele“, a od 2017. kada su pokorili Omladinski festival u Subotici, dosad, Dogsi su napredovali a da ne izgube suštinu.

Foto: Žikica Milošević

Sledeća atrakcija, opet preklopljena sa svim ostalima, bila je Amira Medunjanin, koja je pokazala da se može biti urbaniji sa istinskim narodnim pesmama nego sa urbanim pesmama u koje je ubačen etno-element. Zaista, Amira je podsetila na najbolje momente gostovanja Zvonka Bogdana, recimo. Bila je očevidno oduševljena, kao Josipa Lisac 2017, i to nam govori da Exit ima magiju koju čak i etablirani umetnici mogu otkriti kada osete vajb Fusiona i ljude koji su prigrlili svoju suštinu.

Foto: Exit Photo Team/Zoran Ješić

Van Gogh je na neki način, krenuo kao EKV 2.0, pa je završio kao „srpski U2“. Što nije nimalo nelogično jer su kritičari prozivali EKV svojevremeno da su „U3“. Elem, Đule i drugari su već ko zna koji put na Mainu, i postali su zaista bend koji ima impresivnu karijeru iza sebe, a jednako kao i U2, i oko njih su podeljena mišljenja a i ljubav. Ove godine su iznenadili. Posle 20+ godina sviranja indie-rocka sa tendencijom da imaju stadionske razmere, sad su uradili isto što i U2 na „Achtung Baby“ i ubacili gomilu elektronike u pozadinu, postajući elektro-rok bend. Zapravo, više su ličili na Garbage album „Garbage 2.0“ (ovo 2.0 nas već prati!), a zasad izgleda da im ipak fali malo „wall od sounda“ u zvuku. Bar dok se ne naviknemo na njihovu novu inkarnaciju.

Foto: Exit Photo Team/V. Veličković

Atheist Rap je već legenda novosadske i srpske scene, i ko je tu očekivao inovacije, nije ni došao – došli su oni koji su čekali žurku i skakali na stare hitove u ska-punk-rap formatu, uz njihove tugovanke o šklopocijama od kola i antiratne pesme o Sarajevu. Morali smo mlađima objašnjavati koji su to brendovi odnosno marke Wartburg i Trabant i da li je zaista bilo realno da neko napravi auto od presovanog kartona.

Foto: Exit Photo Team/Zoran Ješić

Nakon njih, logički sled su nastavili Goblini, koji su sada veći nego u 90-ima, a elektroničari su otišli opet na svoju svetkovinu uz Paula Kalkbrennera i Maceo Plexa, dok su reperi opet zatvorili priču Fusiona sa Fox & Surreal.

Foto: Exit Photo Team

Foto: Exit Photo Team

DAN TREĆI

Subota nam je pokazala da je beogradski bend Dram možda jedan od najperspektivnijih pop bendova Srbije, i da idu stazama Buč Kesidija i Ljubičica, iako ne misle da će promeniti svet. Ali, kako reče Walt Whitman, i ne treba ga menjati, nego samo mu dodati stih, a Dram je, uz zavidno fanstvo, dodao nekoliko, od čega je smeli duet sa Fantomom naterao i neverne Tome da zaplešu, a i da se nasmeju, kada su se na glavama našle glave iz spota.

Foto: Žikica Milošević

Za to vreme, uveliko je kultni novosadski Obojeni program zvučao najbolje ikada na Mainu. Kebra je od sebe napravio kult, i možda i njegova muzika i glas treba da zvuče namerno monotono da opišu depresiju socijalističkog odrastanja u blokovima i plavim Volvo autobusima GSP-a. Pa ipak, najjače su bile himne „Nebo nebo plavo je“, koje nas uvek podseti mobilizacije i Vukovara 1991, „Ona je tu“ – jedna od najlepštih ljubavnih pesama naše scene i „Kad se neko nečem dobrom nada“. Tonci su uradili sjajan posao, i bilo je uživanje ispratiti ove legende.

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

Onda kreću dva strana „teškaša“ – Deaf Radio iz Atine, koji su nam, kao pobedinici HEMI konkursa, pokazali da i Grčka, naročito posle ove gotovo egzistencijalne krize od 2008. naovamo, može da izrodi alter-dark-elektro-pop-rok a ne samo Sakisa Ruvasa (žalim, dame). Ova ekipa koja je ličila na elektro-verziju The Killersa ili White Lies, je možda i najveće iznenađenje 3. dana Exita, i pokazali su da HEMI zna posao.

Foto: Žikica Milošević

Možda bi i bili najveće iznenađenje da se na Main Stage nije popeo Izraelac Asaf Avidan. Vickasti komentari o boji njegovog „ženskog“ glasa nisu uspeli da odbiju nikog od fascinacije njegovim sjajnim scenskim nastupom koji meša Evropu i Levant, mušku i žensku energiju, snagu i melanholiju, i virtuoznost i lakoću.

Foto: Exit Photo Team/Jelena Ivanović

A onda, trk na Fusion, gde su nastupili opet, nikad bolji E-Play. Teško je da se jedan bend ponovo osmisli posle 15 godina rada i upečatljivog zvuka, ali Maji i ekipi je to uspelo: posle „Divnog dana“ je postalo jasno da zvuk može biti samo jasniji ako ima melodiju koja je jaka, i da bez refrena nema udarca, te je već iskusni gitarista Nemanja Velimirović, odrastao na Suede i Foo Fightersima, jednostavno pomogao da se bend profiliše kao neočekivani hitmejker. Neverovatno mnogo mladih je našlo novi kultni bend, a novi hitovi kao „Sloboda“, „Da budemo samo dobro“, „Videćemo se neki drugi put“, su samo dopunili magiju „Divnog dana“. Zaista, nikad bolje.

Foto: Exit Photo Team/Zoran Ješić

Na Mainu je za mnoge iznenađenje bio elektronski umetnik Satori, koji ima srpske korene i koji gaji veliko poštovanje prema našoj izvornoj muzici. Ambijentalnom tripu je prvo dodao glas Esme Redžepove iz pesme „Đelem Đelem“ (kupio je pravo), a onda je na scenu izašla Amira Medunjanin da nam maestralno otpeva „Zajdi Zajdi“. Neočekivano ali neverovatno, Satori je podigao obe vrste publike Exita i ujedinio ih je na vanvremenskom performansu. Nina Kraviz je doletela iz Moskve da na mestu gde je možda najomiljenija, zameni druge elektronske hedlajnere, i niko se nije pokajao, a Sunshine je opet dao svoju dozu dobre energije na Fusionu za kraj.

Foto: Exit Photo Team/V. Veličković

DAN ČETVRTI

Nedelja je kao i svaki put kad se igra fudbalsko prvenstvo, dan kada se pola gleda fudbalsko finale, a drugim okom stejdž. Tako je bilo i ove godine, sa mnogo više fanova koji su podržavali Italiju. Publika je mogla na jednom malom bimu gledati fudbal na Mainu, što je bilo sjajno od Exita. Grazie i thanks, ali za mrvicu više Grazie!

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Prvi su na Main izašli Koala Voice, Slovenci koji su uspeli i da pobede na HEMI festivalu i da ih Pixies pozovu kao predgrupu, što je već san snova. I zaista, ova kompaktna hitmejkerska ekipa je otkriće 4. dana festivala, kao što i treba – da svaki dan ima bar jedno. Pevali su na slovenačkom, srpsko(hrvatsko)m i engleskom, zvučali su baš kako bi Pixies, Breeders i Throwing Muses zvučali da su nastali ovih godina.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Thundermother za to vreme pokazao na Fusionu da žene mogu privući ljude na rokčinu ne samo zato što su „egzotične“, no što i zatvorenih očiju vi osetite da je to klasik rok, Bon Jovi tipa, i da ovde nema vrdanja i mrdanja kad Šveđanke uzmu gitare.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

A onda, u galabijama, sasvim prigodno vremenu ovog jula, penju se „muzički Korto Malteze“ ovih prostora, Darko Rundek i njegova Ekipa. Sad se tako zove, nekad su bili i Cargo Trio i Cargo Orchestra, ali sad su prosto – Ekipa. I kreću bliske pesme koje liče na daleke, blizak jezik koji zvuči kao daleki. Daleka putovanja na kojima nikada nismo bili – uz gomilu sjajnih muzičara i Darkov glas koji kao da je oduvek bio sa nama. Kao što rekoh jednom, Rundek je naš Bowie na neki način, menjao se, imao je prvi rege hit („Djevojke u ljetnim haljinama“), pa prvi rep hit („Take Money and Run“), pa je onda prvi prešao u world-music i sve tako dalje pionirskim stopama. Izgleda u onoj galabiji kao neki šaman. Kao što i jeste, posle svih ovih godina, što i seva iz njegovih plavih očiju. Opet nezaboravno i intimno, a opet hitično i prepoznatljivo.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Na Fusionu su legende Novog Sada, Love Hunters, pokazali da Rolling Stones melodije i metalski glas uz pank-pojavu mogu biti vanvremenski, a zatim se pojavio i „vješti gospodin“, Massimo, što bi na italijanskom i značilo „maksimum“. Čovek nam je opet pokazao kako mešavinom Italijana i Slovena u genima, i mešavinom Mediterana i Bowie-new-wavea može nastati neponovljivost. Simboli šarma Zagreba – Rundek i Massimo. Jedan poznat pod prezimenom, drugi samo pod imenom. Dovoljno.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

A na Mainu je i centralni događaj večeri – Laibach. Jednom su rekli, na optužbe da su nacisti, da su „nacisti onoliko koliko je Hitler slikar“. Ja bih rekao, oni su bend koliko je Hitler slikar. Prosto, količina njihovih originalnih pesama (mala) nervira čistunce, koji ih nazivaju cover-bendom. Ali, oni nikada nisu ni tvrdili da su bend. Oni su projekat umetnika koji je izvrtao kontekste. Zamislite nacizam bez onog beskonačnog i nepojmljivog zla, samo estetika? Dovoljno moćno – postaje nam jasno zašto su ljudi bili zaluđeni. Promeni Queen u koračnicu i odreži je na nemačkom? Više „jedan svet, jedan narod, jedna vizija“ ne zvuče uopšte kao da se ljudi grle, već kao zastrašujuća vizija totalitarizma. Neko je napisao da oni izgledaju kao „Borat kad bi ih snimala Leni Rifenštal“. Tačno. I oni imaju veze sa nacizmom koliko Borat s Kazahstanom – pravi bi se nacista razljutio zbog ove travestije i srpdnje sa pokretom. A to im je i cilj, od Dana #1 aktivnosti.

Jedna Kazahstanka iz Alma-Ate me pita “da ne liče malo na Rammstein?”. Naravno da liče, oni su inspirisali Rammstein, stariji su.

Pokazali su da su demokratija i totalitarizam neprijatno slični. Kao što bi rekao Njegoš „Majmun sebe gleda u zrcalo“ – pa se onda i postidi. Oni su to zrcalo, i pokazali su to opet fascinantnim „Gesamtkunstwerkom“ – celokupnim umetničkim delom na Mainu.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Još su dva spektakla bila na Fusionu, sasvim drugačija – potomci Esme Redžepove su sada u projektu Esma 2.0 (šala mala, projekat je Esma’s Band Next Generation) pokazao da romskoj etno muzici sa novim tendencijama može biti mesto i u Guči i na Exitu, i oni su jedni od retkih kojima bi to uspelo.

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Foto: Vladimir Hirin (a.k.a. Vovka Chudinov)

Ida Prester i Lollobrigida nam donosi pregršt electropunk, electroclash i electrorock hitova u kasne sate. Kada neko kaže „žena, majka, kraljica“, ja uvek pomislim na Idu. U plavoj haljini, energično je prodrmala sve, već umorne egzitaše. Hit je hit, a ona ih bar ima mnogo, i pod svojim imenom, i pod imenom italijanske dive. Uvek je doticala pop-kulturu i tabue, bivala pogrešno shvaćena, ali je na kraju napravila hitmejkerski brend.

Foto: Exit Photo Team

Ajs Nigrutin i Smoke Mardeljano su odveli sa sobom hiphop ekipu, a Jonas Blue još ranije, David Guetta i Artbat malo kasnije, elektroničare, koji su zatvorili sve uz Solomuna i zrake jutarnjeg sunca u epskom finalu.

Foto: Exit Photo Team

Sve u svemu, kao da se ponovio onaj Exit od pre 20 godina. Svi smo bili željni slobode i da se vrati normalan život. Ljudi razliličitih interesovanja su se spojili i razdvojili, ali bili deo iste priče. To je bio prvi veliki festival koji se vratio: imao je hrabrosti (Arsenal je „srednje veličine“) kad drugi nisu. Primenjene su vrhunske mere medicinske bezbednosti. Ostaje nam samo da čekamo 2022, i još veće hedlajnere. Ovo je bilo najbolje moguće: većinom regionalno. Elektroničari su zadovoljniji. Kao da se ponovila 2001. Ova godina nam je zacelila ranu iz 2020, makar ostao ožiljak.

Previous articleEXIT festival za istoriju i oporavak svetske muzičke industrije
Next articleBAŠTINA BEZ ZAŠTITE: Jodna banja, Novi Sad